Alternativna Internet stranica jednom nedeljno objavljuje tekstove iz časopisa “Ženski pokret” koji je javnosti dostupan u digitalizovanoj građi kolekcije Narodne biblioteke Srbije. Tekstove prenosimo u izvornom obliku, bez izmena u gramatici, interpunkciji i terminima. Danas čitajte drugi deo prošlonedeljnog teksta “Poreklo braka i porodice” iz broja 1, iz 1923. godine.

No ma koliko da su na taj način motivi poliandrije drukčiji od poliginije, ne sleduje iz toga još nikako da se ova dva oblika braka zbog toga i međusobno isključuju, već lako mogu postojati jedan pored drugoga, kao što se to stvarno i dešava na mnogim mestima. Pita se sad: u kakvom odnosu stoje obadva oblika braka prema tzv. braku grupa? Ova vrsta braka očigledno nije ništa drugo, do spoj poliandrije sa poliginijom. Kad više ljudi zajednički drže više žena, zastupljena su tu u stvari upravo obadva ova oblika braka ujedno. Svaki čovek ima tu više žena i svaka žena više muževa. Samo zacelo na osnovu jednog čistog spoljnjeg ili površnog posmatranja može se doći na misao, da su poliginija i poliandrija među sobom apsolutno nepomirljivi, pošto su u izvesnom smislu suprotni, pojmovi. Stvarno nisu oni ni u kom slučaju bitne suprotnosti, i ako se uoče malo pre rečeni motivi, videće se, da se pri izvesnim životnim uslovima, koji postoje pre svega na primitivnim stupnjevima, ovi oblici braka verovatno pre spajaju no što se isključuju. Deli li se, osobito kod plemena kod kojih se jače diferencije u posedu i starešinstvu još nisu razvile, kao što je npr. slučaj kod Australijanaca, da svaki čovek teži da ima više žena, motiv dakle za poliginiju, a s druge strane opet da postoji oskudica u ženama, motiv za poliandriju, to se obadva oblika braka, prirodno, udružuju među-sobom. Potvrdu ovoga nalazimo svuda, gde god koliko toliko možemo uočiti osobite uslove postojanja ovakvoga braka grupa. Isto tako može se zapaziti kako se ovi oblici braka menjaju, povodeći se za životnim uslovima. Tako je kod australijskih plemena, osobito na jugu, rasprostranjen jedan takav oblik brak grupa, gde jedan čovek drži jednu ili više glavnih žena, a istovremeno drži glavne žene drugih ljudi kao svoje sporedne žene. Njegova pak glavna žena može opet biti sporedna žena bilo muževa njegovih sporednih žena, bilo drugih ljudi. Ovo je odnos, koji stoji tesno u vezi s onim oblikom poliginije, koji je zacelo najrasprostranjeniji i pri kome jedan čovek ima samo jednu glavnu a pored toga više sporednih žena, oblik, za koji svoju podlogu očito ima monogamiju. Osobiti uslov za postanak ovoga prelaznog oblika braka između monogamije i poligamije čini rat. Tako znamo iz Ilijade da u varvarskim prilikama žena pada pobediocu kao plen, postajući mu ili robinjom ili sporednom ženom. Drugi izvor postanka poliginije tamo, gde je prevladao pojam svojine, čini kupovina žena. I ovde je, u slučaju da je konkkurencija s poliandrijom isključena, uobičajeno da jedna žena bude glavna. Kad Islam modernog vremena glavnu ženu označuje “ljubimicom”, ne znači ovo ništa drugo, do da je ova poligamija proistekla iz monogamije, pošto je prema starom običaju postojala samo jedna glavna žena, ali da više nije, kao kod starih Izrailjaca, glavna žena identična sa ženom istoga plemena već da zavisi od milosti moćnoga vlasnika, kojoj će ženi dodeliti ovaj osobit položaj.

Tako, gde god se dotaknemo braka grupa, izgleda da kako poliginija tako i poliandrija počivaju na monogamiji. Isto važi i za one slučajeve, gde bi postojale grupe, od gore pomenutih različite vrsta braka grupa. Vrši li se npr. otmica žena na ozbiljniji način, no što je to slučaj sa današnjim svadbenim ceremonijama kulturnih naroda, koje su se manje više izmetnule u igru, dešava se lako da onaj, koji hoće da za sebe otme kakvu ženu, mora za ovo preduzeće vrbovati drugove. Ovi pak onda, prema jednom rasprostranjenom običaju, stiču na otetu ženu izvesno pravo, doduše najčešće prolazno, ali koje se ipak približuje braku grupa: prvi od njegovih drugova naime stiče na ženu toliko prava, koliko mu je prilikom ovog preduzeća bio od pomoći. Isto tako još i jedan drugi srodan motiv može doprineti stvaranju sličnoga braka. Stupiv u brak s mužem izvesne rodbine, dešava se kod nekih plemena da žena istovremeno stupa u tesnu vezu i sa samom rodbinom. Otuda je tamo, gde je rodbinska zajednica dobila pretežno značenje, katkad običaj, da po obavljanju braka svi muški članovi rodbine steknu izvesno, ma i prolazno pravo na ženu. Ovo se dešava osobito tamo, gde muž i žena ne pripadaju istoj rodbini, dakle kod “eksogamije”. Jer sa življom svešću o razlici porekla pojačava se prirodno, i pravo prisvajanja žene od strane cele rodbine. Slična nas misao potseća na srednjevekovno “Jus primae noctis” nekih francuskih i škotskih provincija, samo što je ovde na mesto motiva prava rodbine na posed pojedinaca, došlo drugo: gospodarsko pravo feudalnog vlasnika nad pravom svoga kmeta.

Kako sve ove pojave, koje delom pripadaju prelaznoj oblasti između monogamije i poligamije, a delom stapanju obadva oblika ove poslednje, poliginije i poliandrije, ukazuju na monogamiju, kao na osnovni oblik braka, iz koga su se ovi drugi oblici razvili pod izvesnim uslovima, to se sada najzad i u sistemu “materinskoga prava” pa bilo da se njegovo univerzalno postojanje može držati verovatnim ili ne, ne može više nikako gledati argumenat, koji bi govorio za stanje prvobitne bezbračnosti. Ako se samo setimo doma ljudi i tesne zajednice u kojoj ovde žive muškarci jedne rodbine, onda je jasno da je priključenje dece majci opravdano iz samih socijalniih okolnosti. Pre stupanja u zajednicu ljudi dečak živi u društvu majke. Ova upućenost na majku dovoljan je razlog da on njoj i pripadne. Iz postepene izmene ovih kulturnih uslova postaje međutim razumljivo, da ovo pripadanje prelazi na oca, čim se stvore čvršći pojmovi o starešinstvu i svojini. Šta više, nije nemoguće, da su kod nekih plemena deca pre pripadala ocu no majci; siguran se dokaz ovoga ne može naći, ali mogućnost, da je pod osobitim kulturnim uslovima čovek još vrlo rano došao do presudnog uticaja – čim je uopšte moglo biti govora o rodbinskoj celini i redu nasleđa – zacelo se ne može sporiti. A da na najprimitivnijem stupnju kulture ne postoje uslovi niti za materinsko niti za očinsko pravo, pošto tamo nema ni čvrsto organizovanih rodbina niti pak kakve značajnije lične svojine, svakako je pojmljivo.

Tako dakle otpadaju argumenti, na kojih bi se iz stanja, kakvih nalazimo kod primitivnih naroda, hteo izvesti zaključak, da je čovečnstvo prvobitno živelo životom horda, ne znajući ni za kakav brak ili porodicu. Šta više, pojave kako kod braka grupa, tako i kod najprostijih oblika poligamije, ukazuju svuda na monogamiju kao na podlogu ovoga razvića. Pri tome slaba strana gornjih argumenata još je i u tome, što oni na sasvim pogrešnoj pretpostavci da se narodi, kod kojih su ovi različiti oblici braka zastupljeni, osobito spajanje poliginije i poliandrije u brak grupa, nalaze na primitivnom stupnju socijalne organizacije. Međutim i ova pretpostavka je otpala, pošto se specijalno za organizaciju australijskih plemena, gde je ova vrsta braka prvenstveno zastupljena, otkrilo, da je ona preko svake mere komplicirana, što svakako ukazuje na jednu drugu predistoriju, ispunjenu različitim menama običaja.

Ali ako se primitivni čovek ne može gledati u Australijancu, kako se ranije to pogrešno činilo, to je ovaj, ukoliko mi o njemu možemo govoriti u relativnom smislu, na drugim mestima stvarno otkriven. Ovde se isto tako malo mogu uračunati i neki okeanijski radovi, za koje se do sada držalo da spadaju u red primitivaca, već u obzir mogu doći jedino ona plemena, koja su verovatno kroz mnogo i mnogo stotina godina ostala usamljena i odsečena od svake kulture drugoga sveta, stojeći na taj način još uvek na istinski primitivnom stupnju: to su izvesni šumski narodi ponajčešće potisnuti u nepristupačne oblasti, te – nemajući nikakvih životnih potreba stupili tek u vrlo slab dodir sa spoljnim svetom. Oni se ponajčešće i sami nazivaju, da li s pravom ili ne, u to se nećemo upuštati, prastanovnicima svojih oblasti, a za takve ih smatraju i njihovi susedi. Pored izvesnih još dovoljno ne ispitanih plemena prednje Indije, pripadaju ovde pre svega unutrašnja plemena Malačkog poluostrva, Semangi i Senoi, zatim cejlonski Vedi, crnci na Filipinima i u centralnoj Africi, i najzad i sami Bušmani do izvesnog stepena. To je svakako priličan broj prostorno delom jako podvojenih narodnosti, kod kojih se pored svega toga već i sama spoljna kultura podudara do jednog visokog stepena. Sudeći po njihovim socijalnim ustanovama i običajima, ovi se narodi svakako približuju najnižoj granici ljudske kulture, koja u opšte može postojati. Sem luka i strele mučno se kod njih može naći drugo oružje; isto tako nemaju oni posuđa od ilovače, a od oruđa gotovo samo ono, što im ga sama priroda pruža. Ono, što ovde čoveka deli od životinje, leži gotovo jedino u ranije pronađenoj veštini dobijanja vatre i, u iz ovog pridošloj mogućnosti, da se prikupljena hrana ikoristi. To su u glavnim potezima osnovne crte primitivne kulture, koju mi poznajemo.

Pa kako sada stoji stvar s brakom i porodicom kod ovih primitivnih naroda? Odgovor na ovo pitanje – s pogledom na rasprostrte hipoteze o primitivnom stanju horda – iznenađuje, ali se ono gotovo može i očekivati, ako se ove hipoteze posmatraju u pravoj svetlosti. Svuda kod gornjih plemena monogamija ne samo da je jedini, već tako reći i sam po sebi razumljiv oblik braka, i to monogamija u obliku pojedinačnog, potpuno izoliranog braka. Samo retko opaža se zajedničko življenje srodnih porodica i početci razvića šire familije. Izvestan izuzetak čine ovde jedino Bušmani, kod kojih je, svakako pod uticajem susednih afričkih naroda, Hotentota i Bantusa, pored ostalog još i poliginija našla pristupa. Naprotiv, osobito, kod Semanga i Senoja, kod kojih je izoliranje bilo potpunije, kao i kod prirodnih Veda, kako ih za razliku od okolnih kulturnih Veda nazivaju njihovi ispitivači, rođaci Sarazini, monogamija je i to doživotna, pretežni oblik braka. S njom je u vezi i prvobitna podela rada prema polovima. Dok se čovek brine za životinjsku hranu, putem lova, žena prikuplja biljnu hranu: plodove, korenje, semenje, da bi ih, zajedno s mesom ulovljene divljači, ako je potrebno, ispržila na žaru i spremila za jelo. Ogleda li se tako dakle već u ovoj prirodnoj podeli rada, koja odgovara samoj prirodi polova i stoji u suprotnosti s docnijim kulturnim stupnjevima, srazmerna jednakost polova, to uz ovo hvale ispitivači azijskih primitivnih plemena na Malaki i Cejlonu, Rudolf Martin i rođaci Sarazini, još i brak ovih naroda kao supružansku vezu, koju od napada štite strogi moralni običaji. Samo se zacelo pri moralnoj proceni ove pojave ne sme zaboraviti, da jako osećanje ljubomore, želja za ličnom svojinom žene, dolazi ovde isto tako do izražaja, koliko i uzajamna vernost među supruzima. Nasrtljivca, koji ovu svojinu ugrožava, obara Veda, skriven iza žbunja, strelom, i običaj odobrava ovo delo osvete kao pravednu samoodbranu. I ma koliko inače jedan francuski ispitivač ovih pojava brkao uzrok s posledicom, misleći da je monogamija ovih plemena potekla iz ljubomore, vršenje je ove osvete njenom učvrščenju svakako moglo doprineti. A sama ova osveta opet, prirodno, s pogledom na primitivnu kulturu koja ovde vlada, upravo je samo jedan simptom bezuslovnog gospodarenja monogamije. Jer kao god što nju vrši pojedinac a ne cela rodbina, tako je i brak ograničen na brak pojedinaca. Za obrazovanje šire familije, koja postaje iz združavanja najbližnij krvnih srodnika, postoje ovde tek počeci.

Preveo

D-r Blagoje D. Marković Vilhem Vunt

***

Ostale tekstove iz ove rubrike pročitajte u nastavku:

Poreklo braka i porodice

Iz Ženskog pokreta: Njegoš o ženama

Iz Ženskog pokreta: Dositej o ženama

Iz Ženskog pokreta: Književna anketa o našoj ženi

U Ženskom pokretu: O ženi muslimanki

Iz Ženskog pokreta: Uzrok moralne nejednakosti između ljudi i žena

Književni pregled iz 1922: Moklerova dela i polemika o prostituciji

Zakon o advokatima i žene

“Nova pojava u našem društvu”: Promena vere radi ponovne bračne veze

Oslobođenje žene

Prava žene u porodici

Prava žena neće se izmoliti predstavkama već organizovanom i energičnom borbom

Mogu li žene doći na univerzitetsku katedru?

Učenice 1921. o sebi i modernoj ženi

“O emancipaciji ženskinja”

Jedna nepravda: “Dodatci na skupoću ženama državnim činovnicima”

Krivična odgovornost ženina

Srpska žena pred zakonom: O nasledstvu

Srpkinje i Opštinski izbori

Udruženje nastavnica srednjih i stručnih škola

Žensko pravo glasa

Zašto tražimo ženska prava? Žena i politika

Najzad

Uzalud

Prvi tekstovi Ženskog pokreta: Prava žena pred zakonom 1920.

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *